Povratak istraživaču noćnih mora: Zašto „Dilan Dog“ nikada ne zastareva

Imala sam veliku sreću što se u mojoj kući oduvek čitalo. Čitali su se i stripovi. Tex je oduvek bio neprikosnoveni favorit kada je Boneli u pitanju, junak oko kog se okupljala cela porodica. Ipak, uprkos toj „kućnoj tradiciji“, moj lični odabir od najranijih dana bio je i ostao „Dilan Dog“.

Ne mogu da se setim tačno kada sam zavole ovog junaka. „Dilan Dog“ je strip kojem se uvek vraćam. Ne nužno redovno, ali sigurno u naletima. Kada mi zatreba podsećanje da horor nije samo u čudovištima, već u ljudima, u društvu, u nama samima. Kada mi prija da se smejem dok mi je istovremeno nelagodno. Kada želim priču koja ne nudi laka rešenja.

Dilan nikada nije želeo da bude heroj. Vrlo je šarmantan, emotivan, nekada nesiguran, često deluje poraženo ali nikako ravnodušan. On nema super moći, ne leti, nije milioner sa nepresušnim resursima. Običan je čovek koji živi u svetu koji je na prvi pogled normalan, ali ispostavi se i mračan, pun natprirodnih čudovišta ili onih koja čuče u nama, psiholoških lomova…

Ne treba zaboraviti neponovljivog Gručoa. Njegov humor čini svaku epizodu još boljom. Balans između užasa, strepnje i ironije i slatko-gorkog humora se pokazao kao prava kombinacija za mene.

Vizuelno, serijal je prepoznatljiv. Crno-beli crtež upotpunjuje izraženu atmosferu iz epizode u epizodu. Čitajući, imamo utisak da nekada listamo nečiji san, ili bolje reći noćnu moru. Svaka tabla ima smisao i težinu. Mada su se vremenom i ljudi koji rade na stripu promenili, što je sasvim logično jer je stip prvi put objavljen 1986. godine, ( sa epizodom “Zora živih mrtvaca”. Dok je na našoj strip-sceni bio prisutan još u Jugoslaviji od 1987., da bi oko 2008. godine ponovo počeo da izlazi u Srbiji i to u izdanju Veselog četvrtka.), suština stripa je ostala neizmenjena.

Izvor fotografije: Wikipedia

Jedna od poslednjih pustolovina Dilana Doga koju sam pročitala (ne kažem da je najnovija i da je poslednja izašla) jeste „Plavi trenutak“. Premisa je jednostavna. Dilan dolazi po ćerku svoje aktuelne devojke u elitnu školu na izolovanom ostrvu. (Da, Dilana vole žene, a i on njih.) Priča brzo prerasta u klaustrofobičnu priču o mladima, manipulaciji i zavereničkim igrama. Kao i u mnogim drugim pričama, pravi horor nije natprirodne prirode, nego ljudske.

I možda je baš zato on meni najdraži Bonelijev juank. Dok je Tex simbol pravde, Dilan je simbol unutrašnjih borbi i sumnje. On nikada ne obećava pobedu, ali znate da će dati sve od sebe da spasi druge. Zato mu se, bez obzira na godine, iskustvo i promene ukusa, uvek iznova vraćam, kao starom prijatelju koji nikada neće odustati i koji me neće slagati o tome koliko svet ume da bude mraćan, ali i neodoljivo, čudesno zanimljiv.

Prikaz romana „Slika Dorijana Greja“: Ogledalce, ogledalce naše…

Roman koji ne stari… kao ni njegov glavni junak, „Slika Dorijana Greja“ i danas provocira, očarava ali i upozorava.

Da je Instagram postojao u Vajldovo vreme, ovaj boem bi bio superstar, a njegov Dorijan Grej bi verovatno imao najestetičniji feed… Fairest of Them All… ali bez bjuti rutine. Savršen u svakom smislu – i to bez filtera… Ali negde u mraku krije se slika koja prikazuje nešto ružno i pravu cenu njegove večne mladosti i lepote.

Iako je prošlo više od 100 godina od objavljivanja prvog izdanja, roman deluje zastrašujuće savremeno. Influenser Dorijan bi bio savršen, nepogrešiv, negovan… barem na ekranu, dok se sve njegove mane, greške i laži kriju iza savršenih fotografija. Prava osoba se iznutra polako raspada, daleko od naših očiju. U eri u kojoj se ljudi često predstavljaju srećnijim i lepšim nego što jesu, Vajld nas i danas na neki način upozorava na to koliko može biti opasno ako počnemo i sami da verujemo u farsu koju kreiramo zarad očuvanja „savršenog imidža“. Čitajući roman, zapitaćemo se: Na šta smo sve spremni kako bismo očuvali savršenu sliku o sebi? Da li je moguće usput ne izgubiti dušu?Na prvi pogled, priča je jednostavna. Mladić, opčinjen svojom lepotom, želi da zauvek ostane mlad i to mu polazi za rukom dok njegov portret stari. Poput „faustovskog pakta“, samo bez đavola… i bez srećnog kraja (bez velikih spojlera, ali spojler).

Između redova Vajld stvara remek-delo dok piše o grehu, savesti, teskobi duše. Prikazuje raskoš, ali kreira i klaustrofobičan svet u priči koji odiše fatalizmom i dekadencijom. Ovo, na kraju krajeva, nije puka priča o mladosti i lepoti nego i ogledalo društva, ne nužno viktorijanskog.

Vajld je bio večiti esteta i provokatar uprkos tome što je i sam vodio poprilično raskalašan i nemoralan život za svoje vreme (pa čak bio i osuđivan). Ne pruža nam odgovore niti drži predavanja već kroz svoju priču nudi ogledalo – a ono šta ćemo u njemu videti već zavisi od nas samih.

Bonus pri čitanju knjige jeste i dužina romana – sa manje od 300 strana ovaj klasik može da se pročita prilično brzo, što je dobra vest za one koji pokušavaju da ispune Goodreads Reading Challenge.